Radmila Petrović

Radmila Petrović (1996, Užice) odrasla je u Stupčevićima kod Arilja. Završila Ekonomski fakultet u Beogradu. Kao laureat 42. Limskih večeri poezije objavila je zbirku pesama Miris zemlje (Dom kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj, 2014.), a kao pobednik 22. Poetskog konkursa „Desanka Maksimović“ zbirku Celulozni rokenrol (SKZ i Valjevska gimnazija, Valjevo, 2015). Zastupljena je u zbornicima, učestvovala na čitanjima poezije u Beogradu. Novu zbirku pesama Moja mama zna šta se dešava u gradovima objavila je izdavačka kuća Enklava 2020. godine.

Foto: Ema Bednarž

Srpkinja sam, al’ mi Kosovo nije u srcu, nego ti

tata je prvo kukao na dedu
što nije hteo ni u četnike
ni u partizane
pa su ga ganjali i jedni i drugi

onda na predsednika

uvek na Ameriku

ovde se u rat išlo ako nemaš
vezu u vojnom odseku

generale
pobedili bismo da si znao

jedna zaljubljena žena
opasnija je od NATO tenka

protivraketnu zaštitu
nosi u grudima

bokove uvek drži
u borbenom položaju

sreće ima toliko
da štiklom ne potrefi minu

pobogu čoveče, naspavajte se

u vezi s kosovskim pitanjem
generale

božuri cvetaju

u mojim gaćicama

Devojka koja ne veruje u mitove

kod proročice smo išli
tata, mama i ja.
rekla je biću muško
i nešto veliko.
spasila mi je život.

devojčice koje se ovako rode
ne poznaju bogove.
za sedmi rođendan
kolju petla na panju.

ne koriste maskaru,
nego masat i francuski ključ.
voze traktor,
cede čvarke
i jedu kavurmu.

to su one dugonoge devojke
koje šetaju same
dok se prve pahulje tope
na krovu hotela Moskva.

priđi im samo ako možeš
zavoleti muškarca u njima.

Ekonomija žudnje

znaš kakva je bila moja baba,
čuvala je decu po Herceg Novom,
on mlatio mistrijom
po zidovima u komšiluku
pa se udala.

zime su bile duge,
kubici drva se pogoreli.
ona je palila vatre,
on tresao čunkove o njenu glavu.

ja sad gde god da odem
kažem nisam odande.
pripadam poljani, tamo gde su
komšije odavno zakopale mućak
sa naše strane međe,
ali ne i ljudima koji su je naselili.

u nižim razredima sam sanjala
kako me jure da me kolju,
u višim četvorku iz matematike.
na fakultetu nisam dizala bune.

noću čujem topljenje glečera na severu,
klizišta kako zatrpavaju Ameriku.
tako im i treba!
govore ljudi iz mog sela.

grudi su mi i danas
kao nekad ocena iz matematike.
Petrović, mršava dvojka,
rekla bi nastavnica dok deli zadatke.

i dalje me pitaju o tebi, to boli
mnogo više nego
kad su me u školi pitali
koje slovo ne znam da kažem.
pa pička vam materina recite vi
ono što ne znate, mislila sam.

bićeš bogat
kako si se oduvek i ponašao,
a nisam ti rekla
oduvek sam maštala da kreneš ka meni
onde gde i buržuji kreću praznih ruku.

uvek sam želela
da dođeš u zagrljaj.

Prase na Vol Stritu

bio je decembar.
sneg je padao
kao i berzanski indeksi
još od avgusta.

deda je pričao o ratovima
i ja bih čula
kako pucaju topovi u daljini,
mada sam znala da je furuna
puna suvih bukovaka.

život je otkucavao mogućnosti,
ne ovde.
ovde su se krmače prasile
s prvim snegom.

kao stihovi
nizali su se prasići.
skidali smo im opne s njuški,
ložili vatru i brojali.

bili su to prasići tragači.
srljali po ćoškovima,
shvatali gde je najtoplije
i vraćali se majci.

posle je došlo proleće.
u naše selo, ne na Vol Strit
i nije bilo te recesije
koja bi sprečila da slavimo Đurđevdan.

prasići su bili hrskavi,
jeli smo i mislili
okrutan je taj kapitalizam.

Ako ljubav, onda šta?

nisam znala postoji li Bog
po selu se pričalo
ima nešto!

nešto što nije dalo

da naučim kako se

vozi bicikl

kad si smotana!
rugala se sestra

to su čini! deda je govorio
to su čini

mrze nas jer smo bolji.
pazi na šta staješ

godina je bila teška
kuća neomalterisana.
podovi stodvaesosmice truli

osim u dedi,
ni u čemu nismo bili bolji
od komšiluka

i zašto sad nije ovde
da mi na kosu stavi venac

od ivanjskog cveća


na dlanove pospe vodu

sa tri izvora

i skine mi tvoje čini
šašave

Ako je ljubav, onda je ljubav

on je opasan.
njegove su usne poezija
koju neću pročitati.

došao je taman kad je trebalo,
kao rodna godina.
zapalio vatru
ne znajući
koliko jako mogu da gorim.

najgori je sebi,
a meni je poluga od zlata
iz trezora federalnih rezervi

ima ga dovoljno da dolar apresira
i izvoznici pamuka iz Meksika
procvetaju pre njega.

on se ne javlja, ne javlja se!
a toliko laži imam da mu kažem.

da ga neću čekati
da ga ništa ne razumem


i kako slušam tatu, a on hoće deliju


da okopa poljanu pod malinama,
čuva hektare bukovine i smonicu
pod noktima

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail