Rođen 1964. u Bugojnu, BiH. Po zanimanju diplomirani inženjer strojarstva.
Živi u Gornjem Vakufu – Uskoplju, BiH. Pisanjem se bavi od početka 90-ih godina prošlog stoljeća, a prvu knjigu je objavio iza rata u BiH (zbirka priča Puževa kućica, 1997.)
Do sada je objavio 4 zbirke priča, jednu zbirku pjesama i 14 romana. Dobio je cijeli niz književnih nagrada, uključujući Nagradu Gjalski, Ivan Goran Kovačić, Godišnju nagradu Vladimir Nazor, Nagradu Mirko Kovač, Kočićevo pero…
Bavi se i pisanjem filmskih scenarija. Po njegovim scenarijima snimljena su 4 dugometražna igrana filma od kojih je najpoznatiji Živi i mrtvi koji je režirao Kristijan Milić. Za scenarij “Imena višnje” Branka Schmidta dobio je Zlatnu arenu na 62. Pula Film Festivalu.
Djela su mu prevedena na desetak stranih jezika.

Odlomak iz romana “Na Vrbasu tekija”

1. Fra Josip Markušić

Traje jedna od onih teških bosanskih zima. U Evropi vrije i ključa. Odjeci tih glasina dopiru i do fra Josipa, iako je nekoliko mjeseci ranije dao izbaciti radio iz sobe, kao da ga se sve to ne tiče, kao da više ne pripada tom svijetu niti on  njemu. Fra Josipove veze s njim bile su sve slabije. On je ostao nepovratno zarobljen u svom izgubljenom i potrošenom svijetu kojemu je toliko toga dao, a malo toga dobio zauzvrat. Kada o tome razmišlja, uvijek se javi neka gorčina, koja nije od jučer, već iz vremena kada je nastojao pomiriti dva nepomirljiva svijeta, fratarski i svjetovni, kada je bio svakome kriv, a nikome prav. Ta gorčina se javljala usprkos tome što je bio svjestan da drugačije nije moglo biti, jer su bila takva vremena, puna zamki i nedoumica. Stoga je čuvao za sebe još ono malo životne snage koja mu je preostala, a koja iz dana u dan kopni i nestaje: trošio je u miru posljednje ostatke života koji blijedi, nestaje i polako se gasi. 

Kod mlađih fratara ta previranja, koja su krenula u Francuskoj, bude nadu i vjeru u neki bolji svijet, iako on zna da to nije tako, da stvari drugačije stoje: taj strani, daleki svijet, ima malo doticaja s njima, s Bosnom, gdje može doći jedino iskrivljen i neprepoznatljiv, kao što je stoljećima sve dolazilo, kada se na tom putu izgubi ono najvažnije, a to što dođe nema više nikakve veze s onom grudvom snijeg koja je sve pokrenula. Ipak, shvaćao je te bučne mlade fratre i podržavao ih u tome, ponajprije taj njihov žar i borbenost, jer je najveći grijeh mladosti biti ravnodušan i nezainteresiran. I on je bio takav u njihovim godinama. Sada se sa sjetom i tugom sjećao svojih ranih tekstova, na koje danas gleda otprilike kao na stavove ovih mladih fratara čije su veze s vanjskim svijetom, za razliku od njegove generacije, bile jake i bliske. Radi se o borbi unaprijed osuđenoj na neuspjeh, ali od koje se usprkos tome ne smije odustati, bez obzira postoji li ili ne postoji svijest o porazu. On je vjerovao u ostvarivost svake rečenice koju je napisao, a vjeruje kako slično stoje stvari i s ovima što dolaze. Kako su samo u njegovim tekstovima zvonile velike i prazne riječi! Pisao je o promicanju “radničkih probitka” po duhu evanđelja i enciklici pape Lava XIII.“Blagosivat ćemo njihove žuljeve i samilosno im suze otirati.” Pisao je o pravednom društvenom redu, da se onaj postojeći mora promijeniti, ali po duhu evanđelja, “pravedno i polagano”. O borbenoj i aktivnoj crkvi koja treba okupljati radništvo u “kršćanske socijale”, te im na taj način “izbiti iz ruku nihilističke novine”. Pod tim “radništvom” Markušić je i tada podrazumijevao sve one neosviještene i izgubljene u svijetu koji se rađa, i koji se iz dana u dan mijenja i ubrzava. A uz to, sve promjene, od kada je svijeta i vijeka, kreću s vrha piramide i tu zastanu. Do onih na dnu, u čije ime se sve to kao radi, do kojih je fra Josipu najviše stalo, ništa od tih promjena ne stiže. Jedni odu, drugi dođu: Ono pas a ono mu brat. Osim krvave cijene koja se za to plati, jer su upravo ti s dna piramide ona lako zapaljiva slama koja hrani plamen svake revolucije, neosviješteno topovsko meso koje ide u susret vlastitoj sudbini kao stoka u klaonici. Sva ta previranja, ona koja su prošla, koja traju i ona koja će doći, prizivaju krv i patnju, jer drugačije ne može biti; svijet raste i razvija se, a ljudi u svojoj ljušturi ostaju isti, povodljivi i prijemčivi za svako zlo, zatvoreni u sebe kao u dobro čuvanu tamnicu.

Nekada je i on drugačije razmišljao, nekada su i njega slični događaji uvlačili u sebe, budili nadu i podizali očekivanja do neslućenih visina. Sjećao se živo i ustrajno svakog proživljenog trena nakon što je čuo vijest o atentatu na nadvojvodu Franza Ferdinanda. Preplavili su ga oprečni osjećaji: strah i nada. Nada da će svijet nakon nečega tako krupnog, nečega što se, uz to, dogodilo na njihovu kućnom pragu,  u Sarajevu, nekim čudom krenuti u pravom smjeru, iako je s druge strane osjećao strah, jer je znao kako ništa ne može doći samo po sebi. Svako dobro rađa se iz krvi i patnje, i svijet već stotinama godina živi po tom okrutnom mehanizmu, po kojemu se svaki gram osvojene i doživljene sreće krvavo plaća. Sjeća se tih podijeljenih osjećaja jako i do u tančine, iako je otada prošao cijeli jedan ljudski vijek. A uz to, tada nije znao ni djelić onoga što zna danas. Tu su i godine; da je mladosti čija krv vrije i ključa pritaknuti nešto od staračke mudrosti i skepse, svijet bi danas bio neusporedivo ljepše mjesto. 

Fra Josip leži na krevetu. Vid ga sve slabije služi, i sve oko njega lebdi u nekoj prozračnoj izmaglici koja se krivi, a po rubovima nejasnih oblika isijava neko nejako i žmirkavo plavetnilo. Vani je snijeg, sve je zameo i poravnao, i kada se fra Josip pridigne naslonjen na lakte i pogleda kroz prozor samostanske sobe koja gleda na Vrbas, vidi samo beskrajnu i tajanstvenu bjelinu ispod koje se ništa ne naslućuje. Ljeti je to okrajak sasušene ledine podijeljen oštrom linijom na dva dijela; na osunčani dio nastavlja se bez prijelaza drjemljiva sjena koja se onda pruža prema liniji horizonta i tu prelazi u krajičak vedrog i dalekog neba. To traje kratko; ruke mu u tom položaju učas odrvene, a kroz njih krenu trnci, te se tada ponovo spusti na krevet. Sačeka određeno vrijeme da se “mravi” koji mu kolaju damarima umire, pa onda sklopi oči. Pred njih mu izlaze poznata lica, koja dolaze i prolaze. To se iz dana u dan ponavlja, i svaki put izgleda isto; da se uvijek iznova posljednji put pozdravljaju. Neki se zadrže dugo, poput Jože Plečnika, fra Jaroslava Jaranovića ili fra Željka Džaje. Njih dvojica, fra Jaroslav i fra Željko, uvijek dođu zajedno. Drugi se zadržavaju nešto kraće: fra Ljubo Hrgić, Ivo Andrić, prota Milan Ilić, dok treći samo prođu, nezainteresirano i na brzinu, kao da ih nešto goni, poput fra Viktora Lovrenovića, Mehmeda Sarača, Petra Lacića, Mustafe Bibera ili Jovana Zobundžije. Navrati i Stipo Bilan, Krunoslav Muha… Većina njih su još uvijek živi, a nekih odavno nema. Većina živih su u poodmakloj dobi, na kraju puta, i to što su oni još uvijek živi, a ovi drugi nisu, nije nikakva njihova pobjeda, jer to što oni žive teško je nazvati životom; više je to sporo i nedostojanstveno dotrajavanje. Nijedan od njih mu ništa ne govori niti šta traže od njega, samo dolaze i prolaze.