Draško Sikimić rođen je 22. marta 1984. godine, u Ljubinju (Hercegovina), gde i danas živi. Sa životom je do sada dobio tri neplanirane zbirke pesama, ali tu svoju nepažnju je sasvim prihvatio. Međutim, možda je i to prihvatanje bila neopreznost, pomisli on nekada. Napisao je, zatim, svoj prvi roman – Čvor na omči, koji u oktobru 2019. godine izlazi u izdavačkoj kući LOM iz Beograda. Isti izdavač objavio je i njegove knjige poezije: Smotuljci (2016), Ogrebotine (2017) i Moje kosti ujedaju (2018). Roman Čvor na omči našao se u užem izboru za NIN-ovu nagradu za 2019. godinu.
TATALITET
mladi čovjek u devetom mjesecu samoćedonosi na svijet svog oca policajcaporođaj je bio težak jer tata je rođen sa tri značke
znalo se odmah da će otac biti sa ordenjemjer toliko se često radovao u stomaku
da prehrani tatu sin upisuje akademijuda ga sačuva od nesreće upisuje Bogai ako bude trebalo da ga čuva od tuđih bogovaupisaće rat
sin majku još nije rodioili je majka u kuhinjipa je nismo čuli kad je zaplakala
(Iz knjige Moje kosti ujedaju)
VJEČNO NEVRIJEME
Kakvo bih more bio ja,ako bi me nešto moglo ispiti,pa da presuše izvoriove pitke ljubavi i čiste ljepotekoja teče kanalima između naših svjetova.Ja sam okean!,čiji valovi izgovaraju tvoje ime,i jedino tvoje božansko lice seu njemu smije oglednutii njegovom vodom skinuti svoj umor.Oslušni!Čuješ li grmljavinu?To je brodolom onih kojipokušavaju da ukrote moje visoke talase,buru mojih osjećanja prema tebi,koju rađa ovo vječno nevrijemekoje izazivaš u meni.
(Iz knjige Ogrebotine)
SAVRŠEN
Rođen si, zapravo, potpuno savršen,ali si dospio u ruke onih koji to odavno nisu,onih koji su se decenijama kvarili na ovom svijetu,koji bi da lebde jer im se ne sviđa gravitacijai koji su jedva nešto malo dobrog zadržali,u kojima postoje tek male, blijede, ali ipak vidljive,naznake njihovog ranog savršenstva,koje tada ponovo dođe do izražaja, zablješti,baš kad se ti, onako čist i nepokvaren, pojaviši zasijaš im pred umornim očima,pa ih dobro podsjetiš,da je svijet, u stvari, oduvijek bio savršeni da ga ne treba čistiti, ni popravljati,da ga ne treba poricati, niti mu prkositi,već koristiti i uzimati od njegasve ono što ti on bezuslovno daje;voljeti ga onakvog kakvog ga zatekneš,baš kao što svijet voli tebeonakvog kakav mu dođeš,savršen.
(Iz knjige Smotuljci)
“Idućeg jutra probudio sam se uznemiren.Sanjao sam da je pao Mjesec, pao je dok sam pokušavao da ga fotografišem.U plamenu je pao, zacrvenio se i, onako, kao da je malo u sebi pukao, kao čovjek, i onda je narandžast kliznuo s neba; čekao sam udar na Zemlju, da nas sve poubija, ali on je kliznuo negdje drugo, taman kao da ima gdje drugo da padne.Onda sam se probudio; probudio sam se, mislim, jer sam bio ljut što nije pao na sve nas i što smo se uopšte probudili.Znam kako bi taj momenat pada Mjeseca na Zemlju izgledao nama koji ga vidimo dok se približava, ali nisam mogao da pretpostavim kako bi bilo onima sa druge strane planete.Sve to mi je, zatim, dosadilo i postalo besmisleno. Prestao sam da razmišljam.Izašao sam iz kuće. To radim odmah čim se probudim.Porodične kuće izjutra izgledaju prijeteće, zidovi se nakon dugog sna zbijaju i sve izgleda manje, krov samo što se ne sruši, vazduh je potrošen u snovima ukućana, treba odmah otići i ostaviti sobama prostora da se oporave od nepodnošljivo dugog prisustva ljudi.Uostalom, taj jutarnji izlazak iz kuće predstavlja svojevrsno rađanje čovjeka. Izmišljao sam tako razloge za svaki svoj postupak.Izašao sam, dakle, sa izgovorom da je to rađanje.”
(Iz knjige Čvor na omči)
