Almir Alić rođen je 1970. godine u Zvorniku. Diplomirao je elektrotehniku u Tuzli, a magistrirao međunarodno pravo u Sarajevu. Do sada je objavio romane “Soliter Titanic” (Zagreb, 2006.), “Boa u kokošinjcu” (Zagreb, 2009.), “Volim crtati velika crvena srca” (Tuzla, 2015.), “Godina pacova” (Tešanj, 2018.), te zbirku kratkih priča “Piccolo mondo” (Novi Sad, 2009.). Nagrađivan je na brojnim domaćim i međunarodnim konkursima za najbolju kratku priču. Roman “Godina pacova” je nagrađen na konkursu Fondacije za izdavaštvo Sarajevo u 2018. godini. Uredio je dvije knjige drugih autora. 

Rado je viđen predavač na književnim radionicama za srednjoškolce i studente iz cijele regije. Aktivan je učesnik procesa tranzicione pravde. Živi i radi na relaciji Tuzla- Sarajevo.

Godina pacova (odlomak)

Sit sam centralnog dnevnika i dobrih vijesti za loše i boljih za gore ljude, političara koje od primata dijeli samo šarena kravata, granica crtanih jarko crvenom bojom kao podsjetnik da smo različiti iako smo ista bagra, nacionalizma u formi kanibalizama jer navodno smo božja djeca, sit sam boga i sličnih babaroga izmišljenih da disciplinuju raskalašne a podivljaju pitome, blaženih sveštenika u čijem krilu sjede naivna djeca, njihovih roditelja koji se drogiraju hostijom i drugim mantrama koje zatupljuju oštricu intelekta, sit sam projekata i vizija, puna ih televizija, održivog ekonomskog razvoja potrebnog da kliničkog mrtvaca održe živim dok se iz njega ne iscijedi posljednja kapljica krvi, sit sam ekskluziviteta, prava na pravo i granica sloboda jednih koje već prodiru duboko u cerebralni korteks drugih, ksenofobija, homofobija za koje izostaje robija, društva koje svoju demokratičnost trenira na mrcvarenju manjinskih grupa, naših i vaših, braće i sestara bez krvnog srodstva, političkog rukovodstva, mladih odgajanih na obrazovnom programu reality showa – pred njima je život a trebaju šut da izguraju dan, sit sam neodređene vremenske prognoze nakon koje ne znaš da li da obučeš japanke ili zimsku jaknu, sportskih priloga u kojima smo umalo osvojili nešto važno, nepravednih sudija neosjetljivih na našu kulturalnu specifičnost i potrebu da budemo izuzeti od bilo kakvog oblika odgovornosti, vozila sa zatamljenim staklima koja od našeg pogleda skrivaju svakakvu ološ, kolega taksista koji saobraćaj prilagođavaju sebi, društva bez kulture čitanja, ljudi čiji interes za tekst ne prelazi sto šezdeset znakova, zvučnih fraza bez ikakvog smisla, idiotske potrebe da svoje izmaštane živote izlažemo na društvenim mrežama, sit sam brzog tehnološkog razvoja usmjerenog na siromašenje duha, recikliranih vijesti, potrebe da slušamo o tuđim tragedijama, sreće u tuđoj nesreći, sit sam brzine kojom radi moj mozak i zbog čaga sve više mucam u rijetkim prilikama kada s nekim razgovaram, sit sam odsustva smisla i poremećene estetike, potrebe da imamo odgovor na nevažna pitanja dok nesposobni za poimanje onih krupnih spremno kao odgovor nudimo ljubav….

…A tek mi je muka od fluidnog tumačenja ove riječi, velikog plašta ispod kojeg se skriva jedno veliko ništa, kratice za promociju banalnih interesa, emotivne obmane lukavo podmetnute od strane sirotinje da džaba dođe do seksa, besplatne stvari koja se uvijek plaća – novcem, protivuslugama, a najčešće kajanjem, pun mi je kurac ove labave semantičke konstrukcije izmišljene da podnese teret naših životnih poraza nakon nerealnih očekivanja, odsustva perspektive jer ljubav treba da oslobađa a sve što vidim je surovi proces porobljavanja, iluzija je to naivnih ljudi što se drže za ruke do trena kad ih napadne virus ljubomore, ljubav se daje, prima, vodi mada savremeni seks u mazohističkom kontekstu biva bliži mržnji, povraća mi se od ideje o susretu duša i energetskoj kompatibilnosti, ljubavi koja spaja jer sve što vidim oko sebe je jedna ogromna praznina nastala superponiranjem naših individualnih samoća…

Kažu da imam preosjetljiv živčani sistem i da zbog toga loše spavam. Istina je da me smiruje gledanje kroz prozor noću, kad se jasno vidi povezanost ljudi i grada, odsustvo dnevne dinamike i tihi zavodljivi nihilizam. Na trenutak zaboravim na lavinu nekontrolisanih misli u mojoj glavi. Neko broji ovce da bi utonuo u san, ja gledam okolne zgrade i brojim rijetka upaljena svjetla pokušavajući da shvatim razloge za to.

Samo bol i nesreća ostavljaju upaljena svjetla i nakon ponoći.