Ljiljana Dirjan rođena je 1953. godine u Skoplju. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, na grupi za jugoslovensku književnost
i makedonski jezik. Bila je na studijskom boravku u Parizu, kao stipendista Franucuske vlade i jermenske Fondacije Gubelkijan.
Objavila je knjige poezije: Prirodna pojava (Skoplje, 1980), Živa mera (Skoplje, 1985), Pelin polje (Skoplje, 1989), “Champ d’abisinthe”
(na francuskom jeziku, Pariz, 1996), Teška svila (Skopje, 1997), Cocoons (na engleskom jeziku, Tenesi, SAD, 1999), Tiger Im Diagram
(na nemačkom jeziku, bibliofilsko izdanje, Berlin, 2000), Schwere Seide (na nemačkom jeziku, Berlin, 2000), Privatni svetovi (Skoplje
2007), Svet, moj brat (izbor, Bitolj, 2008, edicija 130 toma makedonske knizevnosti), Sađ na snjegu (kolumne i putopisi, Skoplje,
2007).

Dobitnik je nagrada Studentski zbor (1980) i Braća Miladinovi (1985). Knjiga Privatni svetovi, 2008 godine bila je nominovana za
nagradu Balkanika. Živi i radi u Skoplju. Urednica je u časopisu Sarajevske sveske i jedna je od osnivača i članova Nezavisnih pisaca Makedonije.

Koncert za miris i orkestar

Moja majka

kad nas zove na ručak u nedjelju

priprema

koncert za miris i orkestar

sve se pokreće

u njenoj kuhinji 3 sa 4 metra

pjevaju šerpe, padaju poklopci

plitki i duboki tanjiri lupaju

so i šećer padaju kao kiša

bijeli čaršav s bijelim vezom je nedirnuti snijeg

kašike, viljuške i noževi se štimaju

daska za sjeckanje uzdiše, crni luk suzi

avan s karanfilićem i morski oraščić

žude za Azijom

pjeva i česma

ringle su timpani

rerna je topli stomak kuhinje

rodno mjesto hljeba

raste i preliva se

supa je puna šargarepa i celera

i saksije na prozoru stepuju

a u maloj šoljici

posljednjoj iz bivšeg servisa njene skromne svadbe

bliješti živo žumance

i novine na kojima se suši sjeckani peršun šuškaju

i otac gleda čas u moju majku – čas u svoje sjećanje

u vrijeme kad se penjala stepenicama pred njim i kad se smijala zadihana

a mirišu i tek pečene crvene paprike

kraj je ljeta, 2005.

i one se svlače (izvode striptiz) ljušte se

a majka je

nekako vedra, nekako spokojna

iza nje je, na polici aparat za pritisak

i kartonska kutija za cipele puna lijekova

zapjevala bi, posipajući vanilice šećerom u prahu

zapjevala bi

a i ja sa njom.

(iz zbirke Privatni svjetovi, Cetinje, 2009.)