Enes Kurtović rođen je u Arapuši 22. 08. 1969 godine, nešto prije banjalučkog potresa1. Rano djetinjstvo proživljava sasvim normalno, mada psihoanaliza može dati i drugačiji rezultat. U osnovnoj školi najvažniji predmet bio mu je Titovim stazama revolucije. Imao je izraženu sklonost ka biologiji i hemiji, a izrazitu odbojnost prema fizičkom vaspitanju i fizici (ovo drugo samo zbog etimološke sličnosti sa prvim). Član je literarne sekcije i redovno objavljuje svoje pjesme u školskom listu «Naši koraci». Imao je više prvih ljubavi, smatrajući da je svaka ljubav prva. Sve dok nije upoznao Nefertiti, kad konačno shvata da su sve prve ljubavi bezvezne u odnosu na onu pravu. I pored odličnih ocjena, zbog nestabilnog emotivnog života nije primljen u Partiju, što će ga iskompleksirati više od bubljica, pokvarenih zuba i dužine penisa. Za vrijeme trajanja srednje škole, njegov otac je mislio da on pohađa mašinsku školu, njegova majka da ide u gimnaziju, a on je mislio da ide u poljoprivrednu školu2;. Rebel without cause propušio u trećem razredu. Pušio Partner i Evropu, kasnije Filter 160. Preživljava new primitivs, new partisans i druge bolesti osamdesetih. Imao je sve ploče Zabranjenog pušenja, Avtomobila i Slađane Milošević. Dug prema domovini u formi robovanja u vojsci odslužio je u Vipavi (Slovenija)3 za vrijeme Procesa četvorici. U vojsci upoznaje neke zanimljive ljude4.;Po povratku iz vojske pušta kosu i počinje studirati poljoprivredu u Sarajevu. Stanovao je na Alipašinom polju, u fazama B i C i vjerovatno zbog te perspektive, nikad nije pretjerano volio taj grad. Volio je vožnju Olimpic Expressom. Prestaje pušiti 1991. Početak rata dočekao u Sarajevu, evakuisan u Arapušu, gdje je poslije deset dana «humano preseljen» u Sanski Most, tu preživljava četiri mjeseca terora “oslobodilačkih” vlasti, a nakon toga je «još humanije preseljen» u Travnik, gdje provodi prvu ratnu zimu. U ratu pogazio sva svoja načela5. Poučen smrću bliskih prijatelja prodaje ideale, kupuje dokumenta i odlazi za Ljubljanu. Tu nastavlja studiranje na Biotehničkom fakultetu. Istovremeno živi i u Ilirskoj Bistrici, radi kao nastavnik hemije i biologije u školi za djecu izbjeglice. U Ljubljani apsolvira, preseljava u Ilirsku, gdje sa Mohetom dijeli «apartman 32» u izbjegličkom centru Trnovo. U atmosferi izbjegličkog beda sa grupom sličnomišljenika organizuje pokret SPRUNG. Unutar pokreta djeluje samostalno pod scenskim imenom Gee, te u design timu BH4 i bendu Nešto Između. Nešto Između snima Antilogiju u MKNŽ6 , nakon čega slijedi kraća turneja po slovenačkim klubovima i raspad benda. Članovi SPRUNGa danas, pod različitim pseudonimima, žive na različitim lokacijama, zajedno razdvojeni. Za vrijeme boravka u Sloveniji upoznaje Farah i Ramireza, objavljuje tekstove u Paralelama, Cimetu, te u Haberu, listu bosanskih studenata u Sloveniji. Kao Enes Kurtović vraća se u BiH decembra 1997, neposredno nakon odbranjenog diplomskog rada «Nekatere lastnosti odbrank pšenice cv. ‘reska’ v vzdrževalni selekciji». U Arapuši tri mjeseca živi bez struje, sa roditeljima i sa 300 naoružanih Čeha. Zatim radi u različitim projektima Evropske unije vezanim za razvoj poljoprivrede. Povremeno živi u Bihaću. Povremeno živi u Sarajevu. Povremeno živi u Sanskom Mostu. Na konkursu Omnibusa 2001. godine njegov rukopis se nagrađuje objavljivanjem i tako je izišla zbirka poezije «Zeleno na bijelom». Objavljuje tekstove u Albumu i Omnibusu. Piše i tekstove o organizaciji poljoprivredne savjetodavne službe u BiH. Krajem 2005. godine u izdanju Naklade Zoro izišla je njegova druga zbirka poezije “Friday Jihad Fever”, koja je ušla u izbor 20 najboljih objavljenih knjiga u BiH te godine7 , a nikad nije imala nikakvu vrstu promocije. 2010. godine bi u izdanju Omnibusa mogla izići njegova treća zbirka poezije “Sektor G”, u kojoj su sabrani tekstovi koje objavljuje na istoimenom blogu. Sluša Bjork i Skin. Nije član ničega. Na svim izborima glasa za komuniste. Boluje od hroničnog faringitisa, nosi parcijalnu zubnu protezu i hipohondar je do bola. Neplivač je od malih nogu, ne voli da vozi, mada posjeduje vozačku dozvolu. Oženjen Arijanom od 2007. Uvijek u potrazi za novim poslom. Skija i svake godine prati Turneju četiri skakaonice8 i Svjetski kup u biatlonu.
Smatra da je za čitaoca njegove poezije sve ovo apsolutno nebitno.
SUBOTOM UVEČE
Plati pivo pjesniku
što čeka svoju ljubav u ćošku kafića.
Neka mu uzvišeni Alkohol
podari blagodeti onog svijeta
gdje nije teško misliti
na pande što umiru u Sechuanu
na pokvašene papuče ludog Avgustina
na hulahopke Lori Anderson
na nedaće kreposti
na modro i zeleno
na tišinu
na rodnu kuću koja se ruši u tišini.
Plati pivo pjesniku
da hmeljeva smola zamijeni gorčinu
u riječi pretočenih
TV programa, crnih hronika,
komesarskih izvještaja,
razmišljanja tokom šetnje šumom,
rastanaka sa prvom djevojkom,
drugom ženom, trećom ljubavnicom,
Četvrtom Internacionalom,
petim elementom.
Plati pivo pjesniku!
Neka mu kapci zaklope
velike umorne oči
što su se nagledale
penzionera pred kontejnerima,
policajaca u kordonima,
doktora u bijelim mantilima,
igala u žilama,
mrtvačkog bljedila na licima prijatelja,
bjeline papira,
teško osvojive kao Antarktik.
Sevap je platiti pivo pjesniku,
inžinjeru ljudskih duša.
Susret sa Pablom Pikasom
Sanjao sam ga na konvenciji
Komunističke partije neke države.
Mislim da bi Čile bio najprikladniji
u ovom kontekstu.
U jednom oku Pacifik,
u drugom Atlantik.
Na licu ukrštenica od bora
(dva vodoravno – ljubav)
oko vrata akreditacija ispisana arapskim pismom
Uz dozu prirodne flegme
gledao me kao što se gledaju
apstraktne slike kad zamišljamo
kako bi izgledale obješene naopačke
Prišao mi je kao da prilazi Marie-Therese Walters
i u povjerenju mi prošaptao na bosanskom:
«Znam da se komunistkinje najbolje jebu
ali ti ipak moraš misliti na reference.»
Na te njegove riječi shvatim
da mi je cijelo vrijeme otkopčan šlic.
U ĆOŠKU KAFIĆA
U ćošku kafića
mobitel u ruci
tirkizna svjetlost displeja
obasjava lice
Marije
Djevice
Majke,
transmitujući je iz okvira
zadimljene buke
u stanje blažene transcedencije
Iz gužve subotnje večeri,
kao iz zaglavljenog lifta,
ona šalje poruku vanjskom svijetu
tražeći spas.
Svijet,
jadan u svojoj rasredištenosti,
pravi se lud.
Šalje mene.
A VOLJELA SAM GA
Bila je to ljubav
na prvi šamar
na prvu psovku
na prvu kap krvi
iz slomljenog nosa
na prvi pramen
počupane mi kose
Zavoljela sam svaki zglob
u njegovom aperkatu
njegovu liniju sreće
otisnutu na mom obrazu
njegovu čizmu broj 45
na svojim leđima
Voljela sam ga
kunem se
svim mi svetim
Voljela sam ga
do te mjere
da je jadnik
naprasno
umro od moje ljubavi
gospodine sudija
HAPPY MEAL
Nedeljni porodični ručak
u McDonaldsu
Razvedeni roditelji
sa svojom ostavljenom djecom
Baloni i zastavice
1 Rođen je i kao Ochy Kowalski 10. oktobra 1986. godine u Bosanskoj Krupi, 02. 08. 1992. godine u Fajtovcima kao N.N., 26. 06. 2001. godine u Rigi kao Valdis Daugalis, te još nekoliko puta.
2 Na svu sreću, isto je mislio i Faruk.
3 Bio je nišandžija na T-34 i dreser pasa, a 7 dana nagradnog nije dobio jer je njegovom nepažnjom koza kapetana Bogdanovića obrstila cvijeće pod prozorom kapetana Ziha.
4 Ilieski će ga jednom i posjetiti, Bojana neće sresti nikad više, iako su živjeli u istom gradu pet godina, a sa Dinom je popio kafu u Metropolu 15 godina poslije.
5 Pucao na ljude.
6 Mladinski klub Nada Žagar – Ilirska Bistrica
7 Mladinski klub Nada Žagar – Ilirska Bistrica
8 Mladinski klub Nada Žagar – Ilirska Bistrica
