Pisac, profesor na Odsjeku za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio romane Konačari, Otac moje kćeri, Sahib, 100 zmajeva, Vremenska petlja, Koncerti za obou i Sahib 2.0, zbirke priča Đavo u Sarajevu, Sarajevski gastronauti, Vitez švedskog stola, Plastelinci (koautor Zlatko Sarajlija), pjesme za djecu Novosti iz Pionirske doline, knjige Viva sexico, Dijagnoza: patriotizam, Školokrečina, Laža i apanaža, Glupost ne zastarijeva, Odigravanje priče (političko pozorište Dušana Kovačevića), Ne govori mi dok te prekidam, Poezija remontizma/Izdržite još malo, nećete još dugo te Akademsko šarlatanstvo. Izvedene su mu pozorišne drame Pedalina (Sarajevo, London), Vremenski tunel, Car Bumbar i carev Vodonoša (Sarajevo, Zrenjanin), Aladin, Skapino, Kapetan Džon Piplfoks, Bumbar car i Vodonošar (Sarajevo), Sebastijan i Bosonoga (Sarajevo, Niš), Sahib (Ljubljana). Uređivao časopise Fan, Alčak, Vizija, Književni žurnal, Školegijum i Textura. Predsjednik je Udruženja za promicanje i unaprjeđenje kvalitete obrazovanja Školegijum i glavni urednik portala skolegijum.ba.

POSAO ZA NE POŽELJETI

Zeno je u svom vrtiću bio poznat kao dječak sa četom robota. Ili robotica, zavisi kako ko gleda na tu stvar sa piškenjem, pošto roboti, kao što se zna, ne piške nikako. Ko o čemu u vrtiću, Zeno o robotima. O svakom od njih dvanaest znao je najvažnije stvari i, kad je nekome objašnjavao šta koji robot radi, zvučao je kao da razumije o čemu govori. A većinu nije razumio, kao što je to obično slučaj sa stvarima koje se nauče napamet. Naprimjer, ne bi znao nacrtati mikromlaznice, ni vakuum pumpe i plastične niti, ne razlikuje petoosne mehaničke ruke od člankovitih, ne zna šta je nezavisni pogon, brka hidraulične kuke, vazdušne kompresore i nije siguran šta je prototip, a trgovačkog putnika zamišlja kao poštara.

Svejedno, razumio je dovoljno, i kad bi djeca u vrtiću dobila zadatak da crtaju domaće životinje, Zeno bi uvijek nacrtao farmu robota. Ako se listaju slikovnice pred podnevno spavanje, druga djeca gledaju Palčicu, Pepeljugu, Ivicu i Maricu, a Zeno Snježanu i sedam robotuljaka. Niko ni blizu u njegovom vrtiću ne zna toliko o planetama, crnim rupama, raketama, kosmonautima i svemirskim bazama, kao Zeno. A u vrtiću, u šest grupa, ima preko stotinu djece.

Zenu su svi roboti bili važni i svaki mu je pomagao oko stvari koje on nije znao ili nije volio da radi. Naprimjer, robot Vorč je imao zadatak da veže pertle na Zenovim patikama. Zeno je znao i volio vezati razne čvorove, ali nije imao strpljenja da nauči kako se na patikama stežu vezice i kako se pravi mašna. Da se njega pitalo, on bi uvijek nosio obuću sa čičak-trakom i bilo bi svejedno koja je sandala lijeva, a koja desna i nije mu smetalo ako hoda kao patak. Ali otkako mu je stopalo preko ljeta naraslo, u patikama s čičak-trakom više nije mogao lijepo trčati, a nije se ni uz ogradu mogao lako i brzo penjati, jer su bile previše debele i dundaste. Vorč je bio majstor u svom poslu, i kad bi on vezao pertle, nije bilo šansi da se u parku, na toboganu, drvetu, ljuljašci, penjalici ili klackalici, odvežu. Vorč je takođe navlačio Zenu čarape, koje je ovaj skidao čim bi ušao u stan, bez obzira na godišnja doba i hladnoću poda. Ujutru je prvo trebalo izabrati između krokodila, građevinskih mašina, dinosaurusa, a onda, kad bi Zeno izabrao, pronaći drugu koja uvijek nedostaje. Zatim bi obavezno uslijedile komplikacije s petom i prstima, nerijetko bi se tek na kraju otkrilo da je Zenu stopalo naraslo ili da se čarapa skupila od pranja, a ponekad bi kroz rupicu zasvijetlio palac, pa je Vorč morao sve iz početka.

Zeno je također i roboticu Harpo smatrao nezamjenjivom, jer je ona pravila pokretne slike na zidu. Uveče, kad bi se ugasilo svjetlo za spavanje, ona je zidove i strop pretvarala u Mliječnu stazu, a mogla je prikazivati i crtane filmove ili slike iz lego-kataloga.

(iz SF romana za djecu Zenovi roboti)