Edin Zubčević je rođen 1969. godine u Sarajevu. Nakon Elektrotehničke škole, studira filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a u aprilu 1992. dobrovoljno se priključio Teritorijaloj odbrani – Armiji RBiH. Vojnu službu okončao je u decembru 1995. godine u činu poručnika.

Osnivač je Jazz Festa Sarajevo, međunarodnog muzičkog festivala koji se organizira svake godine od 1997. Europe Jazz Network dodijelio je Jazz Festu Sarajevo i Edinu Zubčeviću, kao umjetničkom direktoru, nagradu za odvažan program – EJN Award for Adventurous Programing 2019. 

Kao osnivač i producent izdavačke kuće i agencije Gramofon (od 2003.), producirao je stotine muzičkih i drugih događaja od koncerata kamerne muzike do pop koncerta na stadionu Koševo, uključujući i korporativne događaje. Od 2001. producirao je više od 40 CD i DVD izdanja.

2018, pokrenuo je web portal slobode NOMAD koji je počeo sa radom 9. maja 2018. Član je redakcije i odgovorni urednik NOMADa. 

Osnivač je Unstable Networka (septembar 2018), nezavisne mreže evropskih promotora, koja organizira evropske turneje američkih i evropskih muzičara, u više od deset zemalja Evrope.

Od 2018 – 2022. godine bio je umjetnički direktor Jazz Festivala Ljubljana.

Edin Zubčević je bio član žirija nagrade European Jazz Prize (2001-2006), član Upravnog odbora Fonda Otvoreno društvo BiH (2003-2008), gostujući predavač na Muzičkoj akademiji Sarajevo (2014-2018), jedan od ko-autora knjige The History of European Jazz objavljene za Equinox, Velika Britanija (2018).

2009. je pokrenuo regionalni muzički događaj Xenophonia, a 2012. regionalni edukativni program za mlade muzičare Music Meeting. 

Od 1987. piše muzičke komentare, recenzije i osvrte u dnevnim novinama i magazinima, bio je urednik nekoliko stotina radijskih izdanja muzičkih emisija na državnom radiju i lokalnim nezavisnim radiostanicama. Radi kao PR konsultant (od 2000.), artist manager (od 2000.), i saradnik-organizator u Bosni i Hercegovini za međunarodne magazine poput The New York Times Magazinea, Der Spiegela…

Business Magazine ga je proglasio Art Managerom godine (2000. godine).

U maju 2025. objavljuje knjigu memoarske proze “Čekajući Azraila”.

Živi u Sarajevu.

SPAŠAVANJE KAFKE

Prvu ratnu zimu nije preživjelo mnogo knjiga u zgradama na prvoj liniji. Sve što se moglo iznijeti završilo je u vatri, a svakako im je vatra bila suđena i u slučaju da su ostale na policama. Bolje da su knjige vatra za pečenje parkuše, pite od zeleniša ubranog ispred zgrade, nego da su gorivo za spaljivanje položaja i linija odbrane. U zgradu preko puta osnovne škole, ničije zemlje, došli smo sa zadatkom da napravimo nekoliko novih položaja,nove čeke. Doveo sam do nivoa umjetnosti pravljenje šuba, kako smo zvali puškarnice.

Kupatila su često bila najbolji izbor. Prvo bih skinuo vrata a na njihovo mjesto postavio ćebe.

Položaj mora biti u potpunom mraku kako bi puškarnica ostala nevidljiva, a u slučaju

detonacije bolje je biti zatvoren dekom nego drvenim vratima. Zatim bih vrata postavio na kadu a na njih bih posadio stolicu. Zid prema neprijatelju je od armiranog betona, nosivi.

Važno je bilo ne pogoditi armaturu štemanjem. Otvor je širok samo nekoliko centimetara koliko je dovoljno da se položi puščana cijev i da se može malo micati lijevo i desno. Visina je bila dva do tri puta veća od širine, radi nišana. U dno otvora bih ukucao komad drva, kao podlogu i oslonac za cijev. Komad parketa. S vanjske strane, one koju vidi neprijatelj,

adaptirao bih namještaj da potpuno sakrije puškarnicu koju sam iskopao. Ljeti, prije nego što bi se zaštekali i počeli stražu naprskali bismo kamuflažu da nas ne bi u slučaju pucanja prašina otkrila i prizvala topovsko đule ili raketu.

U obilasku budućih položaja i ispitivanju terena u potrazi za mjestima za naše idealne bunkere šunjali smo se po stanovima jer su bili oprani i otvoreni prema neprijatelju. Tako smo stigli u zgradu odmah do škole, ničije zemlje. Na trećem spratu našao sam idealnu

poziciju u kojoj će ispred naše puškarnice biti dnevna soba i ostaci balkona. Tako će naš bunker biti u dubini, savršeno zaštićen, ali sa nešto manjim vidnim poljem. Najviša polica će biti maska moje puškarnice sakrivene između knjiga a za neprijatelja će to biti samo polica kućne biblioteke. Zabavljala me pomisao da će knjige zapucati i da su na našoj strani.

U šnjuhanju sam otkrio još jednu stalažu s knjigama ali je potpuno izložena pogledima i neprijateljskoj vatri. Knjige su u kompletima, uredno složene po bojama, očito rijetko diranje i možda nikad pročitane. Preživjele su samo zato što nikog nisu zanimale i što je bilo potrebno rizikovati život da se do njih dođe. Ugledao sam crne knjige sabranih Kafkinih djela, plave svezke Dostojevskog i drugih ali me ti drugi nisu zanimali. Komplet Dostojevskog je bio isti kao i onaj koji sam imao samo što su mi nedostajali Karamazovi i Zapisi iz mrtvog doma, nekom sam ih posudio i nikada mi nisu vraćeni. Imao sam nekoliko Kafkinih knjiga ali nisam imao Pisma i Dnevnike.

U ranim studentskim danima otkrio sam Kafkina pisma i korespondenciju sa Maxom Brodom. Tako sam saznao da je Kafka zadužio Maxa da uništi, spali sve rukopise, sve što on sam već nije uništio, i da nakon njegove smrti ne ostane nijedna stranica. Prijatelj nije ispunio obećanje dato piscu. Zato su sada na toj polici bila sabrana djela u osam knjiga u čekanju vatre koja će zapaliti stan i njih u stanu. Odlučio sam biti Max i sspasiti Kafku, a

usput kompletirati Dostojevskog kad već riskiram. Da bih došao do željene police morao sam prepuzati nekoliko metara čistine dnevnog boravka, preko stakla, odvaljenih komada i komadića zidova, i prašine. Trebalo je ozbiljno riskirati jer je Kafka bio visoko na polici.

Dostojevski odmah ispod, pomislih kako je trebalo biti obratno. Nisam to mogao izvesti sam, trebao je neko biti sa mnom. Prvo što sam čuo kao odgovor bilo je Nerminovo

„De, mani se ćorava posla. Ja te neću izvlačiti ako te rane.“

„Neće me raniti, samo budi tu.“

Nije imao izbora, pa sam mu upravo odredio još jednu zadaću. Naime, povući će me za noge unazad i izvući i mene i knjige koje ću staviti na mala vrata komode iz dnevne sobe koja sam pronašao u kuhinji. Bilo je napeto, ali nije bilo teško i sve je trajalo vrlo kratko. Znao sam da me niko nije vidio, jer niko nije pucao na mene. Kafka je spašen, i knjige Dostojevskog. Bio sam kompletan. Zapisao sam prezime sa ulaznih vrata i ubacio u Zamak s namjerom da nakon rata nađem vlasnika i vratim mu ih, a godine čitanja će biti nadnica za strah. U vihoru rata i poraća papirić je zagonetno napustio Zamak poput Kafkinih junaka a da nisam znao ni zašto ni kako.

Ponovo sam mogao pročitati pismo Maxu gdje mu Franz kao poklon šalje kamenčić. Po ničemu poseban mali kamen, poput svih drugih kamičaka. U slučaju da ga izgubi može izabrati bilo koji drugi. U vrijeme studentske besparice redovno sam poklanjao pažljivo i lijepo zapakovane kamenčiće koje bi kao i Kafka nalazio usput. Kamenčići su bili savršeni i

kao dodatak pravom poklonu. Išao je dobro kao prilog uz knjige. Ne sjećam se da li sam poklonio nekom kamenčić uz neku od Kafkinih knjiga, ali se sjećam kako sam bio zadovoljan i ponosan na svoju akciju spašavanja Kafke. Taj stan je poslije više puta gorio, ali ne i Kafkine knjige. One su bile na sigurnom. Te knjige su moji jedini ratni suveniri. I nekoliko vidljivih ožiljaka, i još više nevidljivih.

Desno od ničije škole bila je duga linija razdvajanja. Razdvaja nas cesta. Po dvije trake u dva pravca. Linija neprijatelja bila je zgrada moje bivše djevojke iz srednjoškolskih dana. Kad je bila sama ostajao bih svu noć kod nje, a onda bih se kao tat iskradao pred zoru. Gledao sam hodajući sporo unatraške kako mi maše iza zatvorenog prozora uramljena kao slika. Pisala mi je prstima po staklu slovo po slovo da me voli. Sad u mraku tog okvira nema ničega osim tame. Nema ni djevojke ni rama, samo crnilo iz kojeg prijete skriveni smrtonosni plamen i tama. Gledam sobu njenog brata, oko prozora tragovi puščanih zrna, odmah je desno trpezarija, a još desno dnevna soba, crna od ognja. Kompleti knjiga u regalu nisu preživjeli. Neko je čini se poslao granatu u dnevni boravak, nedostaje komad zida ispod prozora. Iza trpezarije je mali hodnik koji vodi u njenu sobu. Ko li je sada u njenoj djevojačkoj sobi? Izvjesno neko ko me želi mrtvog a da me nikad nije vidio. Slično želimo. Pričinila mi se na trenutak ženska silueta i bijeli krug lica. Njena crna kosa stopila se s tamom a prozor nema više okvira i njena slika bez rama luta negdje izgubljena, sama. U toj smo sobi slavili život, a sada u toj sobi čuči, čeka i vreba smrt iz mraka. Djevojka je nestala čim sam vratio pogled na nišan. Nestao je i tinejdžer koji hoda unazad i maše. Ničeg nema, osim njihovog mraka i mog nišana.