Rodjen u Sarajevu 1962, završio Filozofski fakultet, Odsjek za književnost, isti na kojem je sada asistent.
Prije toga završio Matematičku gimnaziju u Sarajevu.
Objavio:
Konačari , roman, 1995
Đavo u Sarajevu, zbirka priča,1996
Sarajevski gastronauti, 2000
Otac moje kćeri, roman, 2002
Sahib, roman, 2001
Viva SEXICO, 2006
100 Zmajeva, roman 2007
Sajt: http://www.velickovic.ba/
Izdavač u Srbiji: Stubovi kulture i Fabrika knjiga
Tap. Pod jagodicom prsta redove crnih slova usisa svijetla mrlja. Stranica teksta na displayu pretvara se u zvjezdanim praškama istačkano prostranstvosvemira. Između svijetlih iskrica koje ubrzavajući nestaju u rubovima ekrana uvećeva se planeta Zemlja. Pogled čitaoca prolazi kroz oblake, izranja iznad pustinje, leti preko mora, klizi između planina, vijuga dolinom rijeke. Najzad (možda iPad na ovom mjestu ispusti miris pržene kafe ili štavionice kože) zaustavlja se na piramide pored Visokog. Tap. Visoko, grad u Bosni i Hercegovini, 50.000 stanovnika, srednjovjekovna prestonica Bosne, arheološko nalazište, piramida Sunca...
To tvoje tehnološko govno nikad neće zamijeniti prave knjige, tako bi mu Buba odbrusila, da joj pokaže ovu sliku. Kao da je važna podloga za slova! Jesu li se naši preci vratili voštanim tablicama i glinenim pločicama, jednom kad su otkrili papirus? Jesu li se vraćali pergamentu,jednom kad su pokrenuli tiskare? Zašto bi se itko mučio prerađujući rečenice u slike, kad jednim tapom može stranicu knjige pretvoriti u ekran?
Dali zamišlja te buduće još nerođene čitaoce; oni neće imati dilemu da li je iPad knjiga, i veseliće ih tapkanje po ekranu, pretvaranje nepoznatih riječi u članke wikipedije...
Zavaljen u visoku travu, s magazinom između glave i sunca, Dali prstom prelazi preko fotografije revolucionarnog izuma koji običan ljudski prst pretvara u čarobni štapić. Zamišlja knjige u budućnosti: veličina slova i boja papira promjenjivi, ilustracije oživljavaju, hemijske jednačine pretvaraju se u modele atoma i molekula, na pokret prsta otvaraju se korice Leonardovih rukopi sa i Gutenbergovih prvih otisaka. Cijela uni verzitetska biblioteka dostupna pod jagodicom kažiprsta. Jednim tapom odabereš, drugim otvoriš... Ako ti treba automatski prevodilac: tap, uključiš ga. Ako ne znaš neku riječ: tap, otvori ti se prozor s objašnjenjem. Ako ti se dopadne fusnota, tap: otvori ti se cijela knjiga…
Buba, s glavom u poljskom cvijeću, krajičkom oka posmatra Dalija kako prstom tapka po slici najnovije kapitalističke podvale. To ajpedsko govno samo će ubrzati smrt čitaoca. Ko će s tim u rukama trošiti vrijeme na izmišljene likove, dok mu je inbox pun novih poruka, dok mu najbolji prijatelji čekaju na chatu, dok skype nestrpljivo zvoni poznatim ringtonima, s youtubom na dohvat ruke, s facebookom pod prstom?
Na trenutak Buba zamisli Vreme čuda sabijeno između iTunesa i QuickTimea. Zašto bi neko odrastao između googla i torrenta povjerovao da ga se Pekić tiče? Zašto bi dopustio da ga opčini paučina rečenica, zašto bi se dao zavesti glasom opsenara, zašto bi se vraćao u
prošlost koja zaudara na raspadanje?
Kako će samo lako biti staviti književnost na ignore, jednim tapom poslati Andrića u ništavilo! Kako da taj ekran bude ogledalo koje čita misli, ako ispred njega više neće biti misli?
- Jarane, a može li se na tome igrat igrica? - Suni, kao i obično, svodi zanos na pravu, zemaljsku mjeru. Koja bi budala pravila skupe tačskrine da bi na njima ljudi čitali knjige? Kojoj knjizi treba žiroskop? Namazan je Dali. Navlači Bubu s tom pričom, ali neće daleko. - Piše li kolko košta? Daj da vidim...
- Piše li koliko plaćaju malim Kinezima da ih sastave?
- Daj, Bubo, pa nije sve u tome. Zamisli da je ova Sunijeva knjiga u iPadu. Tapneš prstom, i imaš slike, dokumenta, mišljenja eksperata... I navigaciju. Ako je istina da ima ulaza, onda uključiš gps, i knjiga te navodi...
Dali presavije magazin na format iPada, i sa slikom prema gore krene kroz visoku travu.
iz neobjavljenog romana Vremenska petlja